Za one ljude koji na odmor idu da bi se odmorili, Klenovica je idealno mjesto. Smještena sjeverno-zapadno od Senja, grada poznatog po buri, nije toliko eksponirana već je mirno mjesto za pobjeći od gradskih gužvi i žurbi. Udaljena samo 15 km od grada znanog po kuli Nehaj, nalazi se u Primorsko-goranskoj županiji, no veliki utjecaj na nju ima upravo Ličko-senjska županija.Naime, Klenovica je među rijetkim gradovima koja je uz preko 100 km dug, slabo naseljeni pojas obale u podnožju planine Velebit uspijela prikupiti mnogobrojne turiste te je postala jedna od najposjećenijih manjih turističkih mjesta.
Od samo 352 stanovnika, Klenovica je ljeti dupkom puna. U sezoni kroz nju prođe tisuće i tisuće stranaca; Slovenaca, Mađara, Njemaca, Čeha, Francuza, Poljaka, Talijana, Engleza, Švicaraca, pa čak i Šveđana. U Klenovicu ljudi dolaze prvenstveno sa svojim obiteljima u potrazi za mirom. Uz 6 vrhunskih restorana, 4 kafića, 3 trgovine, benzinsku postaju, poštu i vrlo poznati kamp, Klenovica sadrži sve potrebno za pravi godišnji odmor.
Obzirom na površinu od samo 4.46 km² i činjenice da Vam pruža sve kao na dlanu, automobil slobodno možete ostaviti u dvorištu te se prošetati do plaže, dućana ili do restorana.Staze uz obalu kao stvorene su za večernje šetnje, uz predivne zalaske sunca, tihi šum valova i miris opojnog mora.
Dosadašnja istraživanja o postanku i razvoju naselja Klenovica do početka 20.st. dosta su oskudna i njima se do danas nije nitko ozbiljno bavio. Istina, neki povjesničari i istraživači spominju Klenovicu i Žrnovnicu u svojim istaživanjima prošlosti ovih krajeva. Tako Stjepan Pavičić u svojim «Prilozima nepoznatoj prošlosti grada Senja i okolice» spominje da su Senjani imali 3 podžupana: jednog za varoš, drugog za kraj oko Starigrada, a trećeg za zemljište od Kozice do Klenovice. To je jedan od najstarijih zapisa, dokumenata, gdje se spominje Klenovica, dakle, koncem 14.st. Nadalje, Mihovil Bolonić u svojoj raspravi «Uskoci i otok Krk» spominje Klenovicu kao luku u koju je 1549. godine došao uskočki vođa i kapetan Pavao Lasinović s 300 uskoka. Žrnovnica, zaseok u sastavu naselja Klenovica, također se spominje veoma rano. Emilij Laszowski u svojoj knjizi «Gorski kotar i Vinodol» navodi da se godine 1455. spominju pod Ledenicama mlinovi u Žrnovnici. Nema sumnje da je ovo područje bilo naseljeno u ilirsko i rimsko doba – kako ističe dr. Dragutin Pavličević u svojim istraživanjima «Iz prošlosti Krmpota, Klenovice i Ledenica». Ledeničani su imali na moru dvije lučice, Povile i Malu Dragu, a njima su pripadale Klenovica s lukom i Žrnovnica s mlinom na ponornici koja tu utječe u more. Preko tih luka se uvozio i izvozio iz Ledenica i okolice, a osim toga, stanovništvo se bavilo ribarstvom uz more, poljoprivredom u ledeničkom polju i pojedinim visoravnima, te stočarstvom u planini ponad Ledenica. U spomenutom istraživanju dr. Dragutin Pavličević spominje da se sredinom 16.st. među posadamu u Ledenicama i Senju spominju kao starosjedioci Butkovići i Cvitkovići, a nešto kasnije među Ledeničanima i Kalanji, odnosno Komadine. I dalje, dr. Pavličević ističe da su u Klenovici najbrojniji Cvitkovići, vjerojatno doseljenici iz Senja, zatim starosjedioci Kalanji i Komadine, te Frkovići i Ježići (u Žrnovnici) i Miletići, odnosno Tomljanovići koji su se nalazili u početku 17. st. u Liču. Prema predaji, iz okolice Otočca (selo Švica), naselili su se u Klenovicu Cvitkovići. Ribarenje je postalo njihovo zanimanje. Do ove seobe došlo je u 17.st. Na potrebu temeljitog istraživanja porijekla stanovnika Klenovice upućuju običaji – svadbeni, mesopusni, veselice uz tambure i pjesme, ali posebno govor. Stjepan Pavičić, govoreći o Bunjevcima, kaže da je govor Bunjevaca Krmpoćana «ikavska štokavština» s novom akcentacijom, kako su je govorili i naseljenici od 1605. godine, dok je na tlu bliže moru govor čakavski i stare akcentacije. Za stanovništvo Klenovice upravo je karakteristično da su, premda vjekovima žive uz more, sa svih strana okruženi čakavskim govorom govore «ikavsku štokavštinu» i da su u tom smislu prava oaza i izuzetak od ostalih stanovnika koji žive uz obalu. Prema tome, kao i drugim običajima- sličnosti u nošnji, pjesmi i sl. vjerojatno je da su i oni dijelili sudbinu Bunjenaca –Krmpoćana koji su se ovamo doseljavali i raseljavali od Zemunika do Liča, Podgorja i Like, dakle, s jedne i s druge strane Velebita i po obroncima Velike i Male Kapele. Život u ovim prostorima bio je oduvijek mrkotrpan i težak. Stanovnici Klenovice sve do 60-ih godina ovog stoljeća tradicionalno su se bavili ribarstvom (posebno Cvitkovići), pomorstvom, zidarstvom (Miletići i Kalanji), stočarstvom jer se jedino tako moglo preživjeti na tom području. Najčešće su žene Primorke odlazile nekoliko kilometara u planinu, u branjevine-plantaže i tamo svakodnevno u proljeće i ljeto žele teravu i nosile je na leđima, sušile i spremale za zimu. Klenovica, kao i druga mjesta u Primorju, naročito su teško proživljavala u danima 1. te između 1. i 2. svjetskog rata. Mnoge mlade djevojke s nepunih 15 i 16 godina između dva rata odlaze na rad u Rijeku koja je pod talijanskom vladavinom jer tamo postoji mogućnost zaposlenja, a treba pomoći roditeljima u odgoju i zbrinjavanju mnogobrojne obitelji. Između 1920. i 1940. godine mnogi Klenovari- zidari- odlaze na rad u Beograd i Srbiju, gdje se otvaraju veliki javni gradovi, pa je potreba za stručnom radnom snagom velika. Život u ovom kršnom podneblju još je više bio otežan za vrijeme sušnih i dugih mjeseci. Krajem prošlog stoljeća izgrađena je cisterna u zaseoku Kalanji, godine 1898. godine o trošku zemaljske vlade u Zagrebu. Ona je vjerojatno imala neku prednost, jer se nalazila na prometnici Novi-Senj.
Mještani Cvitkovića i Žrnovnice snabdijevali su se vodom iz vrela na samoj obali mora, a to su prisiljeni bili činiti i mještani Miletića i Kule. Međutim, pošto je cisterna na Kalanjima ćesto bila prazna i seljani Kalanja išli na vrelo Žrnovnica, odakle su na leđima ili na magarcu u drvenim posudama-brimenicama donosili vodu za piće. Bez obzira na sve ekonomske i socijalne teškoće, Klenovari nastoje da djeci pruže minimum obrazovanja, pa stoga već pri otvaranju Pučke učionice u Sv. Jakovu-Krmpote, 1872. godine, upisuju svoju djecu da pohađaju tu školu, a to je značilo dnevno pješačenje po buri, kiši, a nekada i po snijegu preko 10 km. To traje preko 55 godina, a zatim mještani Klenovice traže od nadležnih upravnih vlasti da se omogući otvaranje škole u Klenovici. Odluka o otvaranju škole u Klenovici izdana je od Ministarstva prosvjete 8. ožujka 1928. godine. Svečano otvaranje škole je bilo 10. rujna 1928. godine, a prvi učitelj je bio Novljanin Mato Dorčić, kojeg je zamijenio učitelj Mihajlo Vranić 18. ožujka 1931. godina i službovao na školi punih 11 godina, tj. do konca šk. god.1941./42. Njegovim dolaskom nastavljena je borba za izgradnju nove školske zgrade , jer je ugovor na 5 godina održavanje obuke u privatnoj zgradi pri kraju. Bez obzira na teškoće, radovi na izgradnji škole otpočeli su 1933. godine kopanjem temelja, a u veljači 1935. godine počela je nastava u novoj školskoj zgradi. Škola je redovito radila sve do lipnja 1973. godine, mada je u toku rata, naročito u jesen i zimu 1943./44. godine i u proljeće 1945. godine, usred žestokih borbi i ratnih prilika dolazilo do prekida redovne nastave. Od lipnja 1973. godine školski obveznici i učenici mlađih razreda prevoze u matičnu školu Novi Vinodolski i uključuju u odgovarajuće razrede. U životu i razvoju naselja Klenovice značajno mjesto pripada uvali Žrnovnica u kojoj je uz samu morsku obalu, između dva rata, bilo smješteno 9 mlinova koji su pokretani silinom voda ponornica. Još od prošlog stoljeća u Žrnovnicu se naselila obitelj Ježić iz Novog Vinodolskog. Oni su obnovili stare i izgradili nove mlinove koji su bili jedini stalni mlinovi u ovom kraju, zahvaljujući stalnim i bogatim izvorima vode. Poslije rata, uslijed izmijenjenih životnih prilika i Žrnovnica dobiva novi značaj. Naime, još 1932. godine započeli su radovi na iskopu kanala za vodovodni cjevovod od Žrnovnice do Crikvenice od dužine 16 km. Time je otvorena nova era razvoja turizma u Crikvenici, Selcima i Novom V. Već 1963. godine, kao neophodna potreba , realizira se prva faza vodoopskrbe cijelog mjesta vodom iz vrela Žrnovnica, ali s veoma malim kapacitetom cjevovoda i još manjim kapacitetom vodospreme na Miletićima, koja vrlo brzo postaje usko grlo snabdijevanja vodom ne samo sve većeg broja turista, već i samih građana-mještana Klenovice. Tijekom 1984. i 1985. godine u toku je velika akcija na definitivnom riješenju problema vodoopskrbe za mjesto Klenovicu, Smokvicu i dalje perspektivno i za mjesta Kozicu i Sibinj- sve u sastavu tadašnje Mijesne zajednice Krmpote-Klenovica. Izgrađen je novi cjevovod te tri vodospreme: Kalanji, Miletići i Smokvica koji omogućuju neograničeno snabdijevanje vodom naselja Klenovice i Smokvice. Početak drugog svjetskog rata mnogi Klenovari dočekali su mobilizirani u pješadijske i druge jedinice stacionirane na području Gorskog Kotara gdje su imali ratni raspored. Već prvi naleti okupacijskih snaga- Talijana i Nijemaca- unijeli su paniku među jedinicama stare jugoslavenske vojske, pa su već prvih dana rata mnogi, a među njima i Klenovari, napuštali vojne jedinice i vraćali se kući. Talijani su dolaskom na ovo područje, kao svoje uporište, zaposjeli uvalu Žrnovnicu (radi osiguravanja vodovoda) te luku Cvitkovića. Tako su uz garnizon u Ledenicama te uporište Gradina imali pod kontrolom cestu Novi V.-Senj i obalni dio, te cjelokupni prostor, prije svega doljnjokrmpotski kraj. Životne tegobe, borba za egzistenciju i goli život još više se zaoštrila u uvjetima okupacije gdje su mogućnosti zarade bile veoma male ili ih uopće nije ni bilo. Izlasci ribara na more bili su veoma rigorozno kontrolirani zbog stalne sumnje okupacionih vlasti da se održavaju veze i kontakti s pripadnicima NOP-a i da ih se pomaže u prijevozu hrane, lijekova i dr. Životne prilike poslije oslobođenja, bez obzira na ekonomske teškoće, znatno se mijenjaju, imaju svojeg odraza i na život mještana u Klenovici. Ribarstvo kojem se tada pridavao određen značaj, gdje je zaposlen velik broj Klenovara, postepeno se modernizira.
Klenovari zidari ne odlaze u svijet tražiti posao, mogu ga naći i u svome kraju.
Godine 1957. ribarska zadruga «Udarnik» u Klenovici osniva svoj prvi ugostiteljski objekt u kući Jure Cvitkovića. To su prvi počeci turističko-ugostiteljskog privređivanja u Klenovici. Prve značajnije investicije u ugostiteljstvu na ovom području realizirane su u toku 1968.-1970. godine kada je sagrađena «Villa Lostura», ali i sezonski objekt «Ribarska koliba», čime je znatno proširena ugostiteljska ponuda u Klenovici. Značajan doprinos u razvoju turizma i turističke privrede na području Klenovice imalo je osnivanje Turističkog društva «Jadran» u Klenovici. Osnivačka skupština društva održana je 11. ožujka 1962. godine. Turističko društvo i tadašnja Mijesna zajednica u Klenovici nosioci su i inicijatori svih akcija na stvaranju uvjeta za brži razvoj turističkog privređivanja u ovom kraju. Modernizacijom električne rasvijete, izgradnjom novih trafostanica, javne rasvijete po svim zaseocima, kanalizacije s prečiščivačem Klenovica dobiva obrise modernog urbanog naselja čije vrijeme tek treba doći. Može se s pravom reći da je turizam preobrazio ovaj kraj, podigao standard i preobrazio kulturu življenja ljudi ovog kraja , otvorio nove perspektive o kojima se prija 50-ak godina nije moglo ni sanjati.
RAZVOJ RIBARSTVA U KLENOVICI
Otkako su se u Klenovicu naselili Cvitkovići, ribarenje je postalo njihovo zanimanje. U prošlosti Klenovice, sudeći prema broju tunolovki (Čardak, Školjić, Žrnovnica, Tepli Porat i Povile) tunolov je bio najvažniji način ribolova ovog područja, sve do završetka drugog svjetskog rata, tj. Do 50-ih godina ovog stoljeća. Na području Čardaka, Klenovice, Žrnovnice, Male Drage i Povila slijevaju se u more velike količine slatke vode od brzaka i rijeka ponornica Like, Gacke i Gorskog Kotara pa je to bio idealan lokalitet za smještaj tunera stajačica. Jedna od najstarijih- tunolovka Klenovica ili kako su je klenovarski ribari nazivali Školjić (po istoimenom otočiću Sv. Antona), kako i ostale tunolovke u Vinodolskom kanalu, spominju se već krajem 17. i početkom 18. st., bila je u vlasništvu Zrinskih, a krajem prošlog stoljeća otkupila ju je upravna općina Krmpote-Ledenice i davala u zakup ribarima s pravo ubiranja s pravom ubiranja desetine od lovine. Godine 1918. prelazi u vlasništvo Petra Kalanja, a 1929. godine ju kupuje Stjepan-Stipa Cvitković i njegov sin Roko Cvitković. Pamti se da je u jesen 1943. godine ulovljeno 4000 komada tuna težine 3-5 kg ili 15000 kg tune što se smatralo rekordnim ulovom. Tuna je bila usoljena u Ledenicama, Brezama, Bribiru i Zabukovcu te je bila veliki doprinos prehrani vojske i stanovnika ovih područja. Godine 1963. prestaju s radom tunolovke-stajaćice na ovom području. Još 1929. godine pojava motornog tunolovca s kružnom mrežom plivaricom značila je veliki preokret u jadranskom tunolovu. Za razvoj klenovarskog ribarstva spomena je vrijedna 1910. godina kada se iz Amerike vraća Franjo Cvitković, klesar, koji svojom ušteđevinom s bratom Ivom kupuje tzv. mali art (veliku barku-ribaricu, 2 barke svjećarice, mrežu migavicu i ostali mali ribarski alat). Po predaji, prvi klenovarski ribari odlazili su na noćni lov pomoću felara na drva. Prate sve inovacije i uvođenje nove tehnologije u ulovu, posebno plave ribe. Godine 1936. nabavljaju mrežu plivaricu. To je bila najuspješnija i najsvrsishodnija mreža za lov papalina i skuša. Poznato je da je tu mrežu već 1909. godine skrojio i izradio poznati crikvenički poduzetnik i organizator ribolova Ivan Skomerža. U periodu između 1912. i 1920. godine u Klenovici je bilo 13 baraka. Ribarski poziv bio je veoma težak, posebno u periodu od 1912. godine do oslobođenja zemlje 1945. godine. Članovi zadruge «Udarnik» čine prve značajne korake prema modernizaciji opreme i nabavljaju 1947. godine prvi motorni brod «Jablanac». Kasnijom registracijom dobiva ime «Zlatac».
Nedugo nakon toga nabavlja se još jedan motorni brod «Lastovo», kasnije registriran kao «Oliga». Godina 1956. ima značajno mjesto u razvoju i daljnjem unapređenju ribarstva u Klenovici. Tada se nabavlja još jedan, ali daleko jači i veći ribarski brod «Iglun», ranije talijanska ribarica. Brodovi se opremljuju ehosonderima koji omogućuju da se na ekranu prati pojava jata riba, njihova dubina i položaj. Veliki brodovi, mreže, ehosonderi, agregati i dr. prava su revolucija u ribarstvu tih godina. Za klenovarske ribare otvaraju se mogućnosti ribarenja na cijelom Jadranu. Ribarska zadruga «Udarnik» u Klenovici izrasta u snažnu organizaciju s velikim i modernim brodovima, dobro opremljenim s iskusnim mladim ribarima. S vremenom se nabavljaju sve jači brodovi, pa tako 1974. nabavlja se veliki brod «Osoršćica», a 1977. godine «Nautika»- brodovi brži i sigurniji koji su i dan danas jedni od najuspješnijih brodova po ulovu ribe, ne samo na Kvarneru, već na čitavom Jadranu. Sve se češće izlazilo na ribarenje na otvoreno more pa su stoga trebali jaki brodovi. Tadašnjih godina se ulov po brodu kretao oko 50 vagona, što je veoma značajan uspjeh. Ribarima Klenovice dodijeljena je Plava Vrpca «Vijesnika» koja je ustanovljena 1966. godine, a dodjeljuje se svakog 10. rujna na Dan ratne mornarice i pomorstva, pomorcima, odnosno brodskim posadama koje su se u jednogodišnjem razdoblju istakli hrabrim djelima. Ribarima Klenovice ona je dodijeljena za hrabre spasilačke podhvate u Podvelebitskom kanalu noću s 4. na 5. srpnja 1982. godine kada je spašeno 17 osoba te za mnoge akcije pri spašavanju ljudi i imovine na moru po nevremenu. Lokalitet uvale Žrnovnica ponovno je aktualan, a posebno posljednjih godina, ne samo za uzgoj dagnji i kamenica, već prvenstveno za proizvodnju srebrnog lososa, a zatim u daljnjem razvoju i za uzgoj dagnji i kamenica. Uz pomoć Gradskog poglavarstva Novi V., županije Primorsko-goranske te mnogih donatora i sponzora u Klenovici je 13. srpnja 1995. godine za dan Svete Margarete- zaštitnice mjesta Klenovice otkrivena skulptura ribaru kao znak spomena i sjećanja na mnoge generacije ribara i mornara koji su svoj kruh i egzistenciju stoljećima tražili na moru.
Tekst napisala: Jelena Cvitković (Hvala na ustupanju teksta!)